- Kada su u pitanju djeca i njihov razvoj, roditelji često, iz najboljih namjera, naprave pogrešne korake koji mogu imati dugoročne posljedice. U želji da ih zaštite, nesvjesno im oduzimaju ono što je priroda pažljivo osmislila – slobodno kretanje. Ovih dana javnost je uzburkala izjava poznatog doktora Ranka Rajovića, koji je otvoreno prozvao današnje roditeljske metode, posebno kada je riječ o uspavljivanju i fizičkoj aktivnosti djece.
Doktor Ranko Rajović, poznati stručnjak za neuroedukaciju i dječiji razvoj, jasno i glasno tvrdi: današnja djeca se premalo kreću, a roditelji često nesvjesno sputavaju njihov prirodni razvoj. Njegova izjava, koja je izazvala brojne reakcije među roditeljima, odnosi se na to kako djecu uspavljujemo, ali i na to koliko im dozvoljavamo da se fizički izraze i istražuju svijet oko sebe.
- Rajović posebno naglašava važnost puzanja, koje naziva trećom ključnom razvojnom fazom djeteta – odmah nakon sjedenja i stajanja. Problem, kaže on, leži u tome što roditelji, u pokušaju da spriječe potencijalne opasnosti (poput ingestije nečistih predmeta ili padova), onemogućavaju djeci slobodno puzanje. Ovo razdoblje je, međutim, od vitalne važnosti za razvoj mozga jer se u tom trenutku uspostavljaju važne neuronske veze.
Ne radi se samo o hodanju – već o svim oblicima kretanja: okretanju glave, hvatanju predmeta, žvakanju, skakanju, penjanju… Svaki taj pokret šalje impulse mozgu koji se razvija kroz stimulaciju. Ako dijete ostane zakinuto za ove iskustva, kaže Rajović, mozak ostaje uskraćen za milione informacija koje su ključne za pravilan razvoj. On kao primjer navodi svoju kćerku Ivu, kojoj je kao bebi stvorio prostor pun prepreka i stimulativnih igračaka. Kada bi pokušala dohvatiti loptu, on bi je malo odmaknuo – ne da bi je mučio, već da bi je ohrabrio na dodatni napor. Taj trud, kaže on, nije okrutnost, nego zdrava frustracija koja razvija upornost i mentalnu aktivnost.
Skakanje je još jedna aktivnost kojoj Rajović pridaje ogromnu važnost. Prema njegovim riječima, dok djeca skaču, aktivira se cijeli spektar mišića, a mozak mora koordinirati cijelo tijelo, što dodatno potiče razvoj kognitivnih sposobnosti. Ipak, roditelji često brane djeci da skaču – u pijesak, na krevet, čak i u bazene – u strahu od povreda. Rajović priznaje da oprez jeste potreban, ali da je zabrana kretanja štetnija. Posebno upozorava na trampoline koji, iako se reklamiraju kao zdrava zabava, mogu biti opasni – pogotovo zbog nepravilnih doskoka koji uzrokuju prijelome.
Iskustva iz dječijih kampova dodatno potvrđuju njegove tvrdnje. Djeca koja svakodnevno hodaju i trče desetine kilometara nemaju problema sa spavanjem, pažnjom ili ponašanjem. Jedna djevojčica koja je na kampu hodala 35 kilometara dnevno, neprestano se kretala i pokazivala izvanredan entuzijazam. Rajović se pita šta bi bilo s njom da mora cijeli dan sjediti u školskoj klupi – vjerovatno bi joj neko pripisao poremećaj pažnje. Ustvari, ona samo nije imala priliku da isprazni višak energije.
Prema Rajoviću, djeca u uzrastu od sedam do dvanaest godina imaju najveći kapacitet za fizičku aktivnost i upravo tada je treba najviše koristiti. Ako se to zanemari, višak energije ostaje zarobljen u tijelu, što se kasnije manifestira kao problemi sa spavanjem, razdražljivost i nemogućnost koncentracije.
Na kraju, Rajović zaključuje da današnji problemi sa dječijim razvojem nisu slučajnost – već posljedica savremenog načina života koji je zatvorio djecu između četiri zida. Staromodne metode više ne funkcionišu jer živimo u potpuno drugačijem okruženju. Potrebni su novi pristupi, utemeljeni na savremenim naučnim spoznajama, koji će djeci omogućiti da odrastaju u skladu s prirodom i vlastitim razvojnim potrebama – a ne pod staklenim zvonom roditeljskog straha.
