ŽIVOTNA ISPOVIJEST KOJA LEDI KRV U ŽILAMA
Ponekad život izgleda kao film – prelijep, skladan i pun nade. A onda se, u trenu, sve raspadne i otkrije lice užasa koje nikad ne biste očekivali. Upravo tako nešto se dogodilo i nesretnoj djevojci. Ana je živjela sretno sve do jednog trenutka…
Ana je vjerovala da je pronašla ljubav svog života – Alekseja, muškarca koji joj je djelovao kao oličenje sigurnosti i nježnosti. Zajedno su sanjali budućnost, uređivali dom, govorili o djeci i putovanjima, a ona nikad nije posumnjala u njega. Sve dok, sasvim slučajno, nije otvorila vrata tajne koju nije mogla ni zamisliti.
Dok je čistila njegovu radnu sobu, pronašla je dnevnik pažljivo skriven iza knjiga. Prvih nekoliko stranica nije odavalo ništa neobično. No, onda je naišla na rečenice koje su je paralizirale. Shvatila je da muškarac s kojim živi nije Aleksej – već Dmitrij, čovjek s mračnom prošlošću.
U dnevniku je stajalo: Dmitrij je ubio pravog Alekseja, njegovo tijelo bacio u jezero i preuzeo njegov identitet. Opisivao je svoje zločine, koristio simbole poput ruža, smrti i parfema kako bi ritualno pripremio kraj i za Anu – „posljednju večeru“.
Ana je u panici pobjegla, uz pomoć poznanika Igora – bivšeg hakera, nestala je iz života koji je poznavala. Postala je Eva Sokolova, navodno iz Novosibirska, i preselila se u Primorsk – mali primorski gradić gdje je pokušala započeti ispočetka.
Promijenila je ime, izgled, hod, čak i način govora. No, strah nije nestajao – noćima se budila oznojena, sanjajući jezero i ruže. A onda, nakon mjeseci tišine, pred vratima je pronašla poruku: „Naći ću te svuda.“ Uz poruku – latice ruža.
Ponovno je bila u bijegu. Grad za gradom, broj za brojem, korak po korak. Sve do dana kada je pročitala vijest: u zalivu je pronađeno tijelo muškarca, čamac s inicijalima D.N. i poruka oproštaja. Oko njega – ruže.
Igor je potvrdio: Dmitrij Nekrasov, bivši pacijent psihijatrijske ustanove, identifikovan je. Eva je napokon bila slobodna.
Ali sloboda nije donijela mir. Više nije znala živjeti bez straha – no znala je da se mora oprostiti, ne od njega, već od one verzije sebe koja je živjela u sjeni. Na obali, ostavila je jednu crvenu ružu. I tog dana, umjesto da se vrati kući, odlučila je nešto promijeniti.
Eva je pozvala šeficu i pitala da li je još otvoreno mjesto upravnika. Po prvi put, napravila je izbor – ne iz straha, već iz snage.
Eva Sokolova više nije bila samo lažno ime. Postala je simbol žene koja je preživjela zlo, i odlučila da ne nestane – već da živi. Među galebovima i vjetrom, na talasima se ljuljala ruža – tiha najava novog početka.
