Kum nije samo počasni gost: Pravoslavna crkva upozorava na pogrešna shvatanja o izboru kuma
Mnogi roditelji biraju kumove vođeni emocijama, misleći da je najbolji prijatelj najbolji izbor. Ali crkva ima sasvim drugačije viđenje ove važne odluke – i poručuje da kum nije samo simbolična figura, već duhovni vodič. Da li ste ikada razmišljali o ovome?
Izbor kuma na krštenju nije obična društvena formalnost, već dubok duhovni zavjet koji ostavlja trag na cijeli život djeteta. Kako objašnjava pravoslavni sveštenik otac Dušan Kolundžić, kum nije samo svjedok ceremonije ili neko ko će donijeti poklon – on je, u očima crkve, duhovni roditelj.
U pravoslavnoj tradiciji, kum ima zadatak da preuzme duhovnu brigu o djetetu. On se u ime djeteta odriče zla, ispovijeda vjeru i na sebe preuzima obavezu da kroz život bude učitelj i uzor u vjeri. Kumstvo je, naglašava otac Dušan, zavjet pred Bogom, a ne trenutni čin.
Kum mora biti osoba čistog života, vjernik koji je kršten i svjestan odgovornosti koju prihvata. Nije dovoljno da bude blizak porodici – mora biti i duhovno stabilan, kako bi dijete imao od koga učiti ispravne vrijednosti. Crkva posebno upozorava da kum ne bi smio biti neko ko ne živi po vjeri ili neko ko ima nekrštenu djecu, jer tada njegova uloga gubi svoj smisao.
“Ako neko nije obezbijedio duhovnu sigurnost sopstvenom djetetu, teško može biti oslonac tuđem”, kaže otac Dušan, podsjećajući na riječi patrijarha Pavla. On također spominje i nekadašnje običaje, poput onog gdje su roditelji koji su gubili djecu ostavljali novorođenče na raskrsnici da “prvi prolaznik postane kum”. Crkva je takve običaje oštro osuđivala jer se kose s načelima svjesnog i odgovornog izbora.
Kum nije neko s kim se dijete samo igra i prima poklone. On treba da bude uzor – gotovo učitelj vjere, kako je govorio i Sveti Simeon Solunski. Njegova duhovna prisutnost treba da prati dijete tokom života, čak i kada se fizički viđaju rijetko.
Danas, kako otac Dušan primjećuje, kumstva su postala stvar lijepog običaja, ali bez stvarne dubine. Ljudi često biraju kumove među prijateljima, ne pitajući se da li ta osoba može zaista ispuniti duhovnu funkciju. U selima i tradicionalnim sredinama, kum je bio najčasniji čovjek u zajednici – neko čije se poštenje i vjera nisu dovodili u pitanje.
Savremeni način života udaljio nas je od tih vrijednosti, ali to ne znači da trebamo zaboraviti njihovu suštinu. Kumčetu se ne poklanja samo ime – poklanja mu se duhovni temelj, odgovornost i molitvena briga.
Otac Dušan poručuje: “Kumova posjeta ne treba biti svakodnevna, ali kada dođe – to treba da bude duhovni događaj.” On nije običan gost, već podsjetnik na vječnu obavezu i zavjet pred Bogom.
Zato, ako birate kuma, ne birajte srcem već savješću. Pitajte se: Da li ova osoba može biti uzor u vjeri? Da li ima snage da dijete vodi kroz duhovni život? Pravi kum nije samo onaj koji voli vaše dijete, već onaj koji zna kako da ga nauči da voli Boga.
