- Jedna od najprepoznatljivijih muzičkih zvijezda sa prostora Balkana prolazi kroz najtežu fazu svog života – borbu za vlastito zdravlje. Nakon decenija karijere obilježene hitovima i emocijama, došao je trenutak kada su pozornica i svjetla morali ustupiti mjesto tišini, brizi i unutrašnjem miru.
Zdravstveni problemi nisu stigli iznenada. Godinama je ignorisala signale tijela, pokušavajući da održi isti tempo koji ju je godinama nosio kroz karijeru. Problemi sa srcem, nepravilnim otkucajima i poremećajem rada žlijezda postajali su sve ozbiljniji. Iako poznata po snazi i otpornosti, organizam joj je jasno poručio – vrijeme je da se zaustavi.
Život u centru grada, gdje je godinama živjela, izgubio je svoj šarm. Nekada inspirativno okruženje postalo je preteško za krhko zdravlje. Hod je usporio, smijeh je postao rjeđi, a nastupi sve udaljeniji. Tiha promjena bila je vidljiva svima iz njenog okruženja, iako je godinama vješto skrivala slabost.
Preseljenje na planinu označilo je novi početak. Napustila je gradski život i sve što uz njega ide – buku, stres, obaveze – i povukla se na svoje imanje na visinama. Šuma, čist zrak i priroda postali su njena nova pozornica. Tamo, daleko od pogleda javnosti, pronašla je ono što je najviše nedostajalo – mir.
Nakon ozbiljne operacije srca, odlučila je poslušati doktore – bar djelimično. Iako joj je savjetovan potpuni odmor, pokušala se prerano vratiti muzici. Ta odluka ju je ponovo dovela pred zdravstveni zid. Poziv Hitnoj pomoći bio je jasan znak: organizam više ne može podnijeti ono što je nekada bilo svakodnevica.
Od tog trenutka, počinje njeno pravo iscjeljenje – ne samo fizičko, nego i mentalno. Počinje da sluša sebe, da razumije granice i da ne traži više snagu tamo gdje je trenutno nema. Više vremena provodi čitajući, zapisujući misli, pišući stihove koji možda nikada neće dobiti melodiju – ali koji liječe dušu.
Njena ranjivost, nekad pažljivo skrivana, postala je ono što publika danas najviše cijeni. U društvu gdje se slabost često tumači kao poraz, ona je postala simbol da je ponekad snaga upravo u tome da priznaš umor.
Veliku ulogu u procesu oporavka igra podrška porodice. Posebno se izdvaja odnos s kćerkom, koja joj je svakodnevna snaga i emocionalni oslonac. Njihova povezanost, bazirana na razumijevanju i pažnji, podsjeća koliko je važno imati nekoga ko te vidi i onda kada te niko drugi ne gleda.
Na planini dani teku drugačije. Ujutro osluškuje prirodu, pije biljni čaj, čeka maglu da se podigne s krošnji. Nema koncerata, nema euforije, ali ima smirenosti koja hrani i tijelo i duh. U toj jednostavnosti pronašla je ono što je dugo tražila – kontakt sa sobom.
Ona više ne trči za aplauzima. Ako se jednog dana i vrati na scenu, to neće biti zbog toga što mora, već zato što to želi – iskreno, polako, iz ljubavi prema onome što joj je uvijek bilo blisko.Ova priča je tiha lekcija svima koji žive brzo i misle da mogu pobijediti tijelo. Pokazuje da su zdravlje i duševni mir važniji od svake nagrade i svake titule.
Ona nije nestala – samo je odabrala da diše punim plućima. A dok publika čeka neki novi stih ili povratak, ona mirno korača kroz novo poglavlje svog života. Bez buke. Bez žurbe. Sa srcem koje sada sluša – a ne forsira.
