Vjera zna doći tiho, kad čovjek misli da više nema gdje da potraži odgovor. Tako je bilo i s Ivanom, majkom koja je svoju posljednju nadu pronašla tamo gdje je nikada nije tražila – u molitvi. Zato se pouzdajte samo u vjeru i u jednog jedinog Boga!
Ivana je bila žena koja je vjerovala u nauku, medicinu i vlastiti trud, ali ne i u čuda. Njena svakodnevica bila je borba – briga za kćerku Zoranu, djevojčicu koja je rođena s teškom dijagnozom – mišićnom atrofijom. Dugi mjeseci i godine prošli su u terapijama, pregledima, vježbama i potrazi za bilo kakvim napretkom. Bez obzira na sve napore, osjećala je da se vrti u krug – iscrpljena, usamljena i tiha.
Jednog dana, dok je došla po Zoranu u vrtić, zatekla ju je uznemirena vaspitačica sa suzama u očima. Rekla je da Zorana tog dana nije htjela da jede, bila je povučena i vidno patila. Vrtić više nije mogao da odgovori na njene potrebe, pa su predložili dodatne terapije i specijalizirani pristup.
Ivana je osjetila težinu poraza. Uzela je Zoranu za ruku i otišla, bez plana, bez riječi. U mislima joj se javila rečenica prijateljice: „Idi na Prevlaku. Tamo ima monah koji ima dar.“ Do tada bi takav savjet odbacila s osmijehom, ali sada više nije imala snage za sumnju. Odlučila je pokušati – iako nije vjerovala.
Uputile su se ka Crnoj Gori, ka manastiru na Ostrvu cvijeća. Čim su stigle, Ivana je osjetila tišinu koja nije bila prazna, već ispunjena nadom. Dočekao ih je miris tamjana, zvuk mora i pogled monaha koji je rekao samo: „Sačekajte me tu.“ Nakon liturgije, prišao im je i tiho rekao: „Krsti Zoranu.“
Te dvije riječi promijenile su tok Ivaninog života. Ubrzo nakon povratka, zakazala je krštenje. Nije očekivala čuda, ali ih je počela doživljavati u malim stvarima. Zorana se smirila, počela je komunicirati jasnije, igrati se s drugom djecom. Po prvi put, Ivana je osjetila nadu koja nije boljela.
Shvatila je da vjera ne znači odustati od nauke – već imati snage kad medicina stane, kad svakodnevica postane preteška. Danas Zorana pohađa redovnu školu, ide na fizičko, piše zadaće, druži se. Njena bolest nije nestala, ali više ne vlada njihovim životom – postala je samo jedna od priča, a ne cijela priča.
Ivana kaže da duguje sve Bogu, ocu Jovanoviću i prijateljici koja ju je podsjetila da postoji i drugačiji put. Za nju, manastir Prevlaka nije samo mjesto molitve – to je mjesto gdje su pronašle sebe.
