- Malo ko razmišlja o tome šta se dešava kad pusti vodu u toaletu. A istina je – ono što bacimo u odvod može napraviti mnogo veći problem nego što mislimo.
Kanalizacija i vodovod predstavljaju jedno od najvećih civilizacijskih dostignuća koje je omogućilo bolju higijenu, zdravlje i sprečavanje širenja bolesti.Mnogi građani u odvode bacaju stvari koje tamo nipošto ne pripadaju – od vlažnih maramica, preko pelena, pa sve do ostataka hrane i čak dijelova garderobe ili građevinskog materijala. Sve ovo dovodi do teških začepljenja, poplava, širenja neprijatnih mirisa i čak fizičkog oštećenja objekata.
U Novom Sadu, radnici su iz kanalizacije izvukli drvenu cijev dugu gotovo dva metra, što je zabilježeno kao jedan od najbizarnijih slučajeva zloupotrebe kanalizacione infrastrukture. U Beogradu, tačnije u ulici Vojvode Vlahovića, kanalizacija je bila potpuno začepljena zbog velikog broja vlažnih maramica.
Iako djeluju bezazleno, vlažne maramice su među najopasnijim materijalima u kanalizacionom sistemu. Za razliku od toaletnog papira, ne rastapaju se u vodi već formiraju gustu, ljepljivu masu koja može potpuno blokirati cijevi. Problem je dodatno pojačan zbunjujućim etiketama poput “biorazgradivo” ili “sigurno za WC”, iako se većina njih nikad ne raspadne u kontaktu s vodom.
Radnici na terenu svjedoče da su upravo maramice najčešći uzrok začepljenja, a njihovo uklanjanje zahtijeva posebnu opremu, fizički napor i mnogo vremena. Osim tehničkih problema, dolazi i do zadržavanja neugodnih mirisa, pogotovo tokom ljeta, te rizika od povratnog toka kanalizacije – kada se fekalije vraćaju u domaćinstva.
Ovakve situacije direktno ugrožavaju javno zdravlje, posebno u gusto naseljenim područjima. Građanske inicijative i stranice poput “Moje selo” pokušavaju edukovati ljude putem društvenih mreža, pozivajući ih da ne bacaju maramice i druge neprikladne predmete u WC školjku.
Sistem nije neuništiv – čak ni najmoderniji kanalizacioni sistemi ne mogu da izdrže konstantno bacanje otpada koji nije za to predviđen. Uz vlažne maramice, radnici sve češće pronalaze i pelene, plastiku, ostatke hrane, tkanine, pa čak i cementne ostatke. Ove materije se ne mogu razgraditi vodom, te se moraju ručno vaditi i čistiti.
Problem nije samo tehnički, nego i resursni – svaki poziv zbog začepljenja oduzima vrijeme i ljude koji bi mogli raditi na važnijim zadacima. Na taj način, javne službe gube kapacitete koje bi mogle iskoristiti za održavanje grada.
Rješenje počinje u vlastitom domu. Svako domaćinstvo bi trebalo znati šta smije, a šta nikako ne smije završiti u odvodu. Jedna vlažna maramica možda ne djeluje opasno, ali kada to urade hiljade ljudi – problem postaje ogroman.
Kada dođe do začepljenja glavnog kanalizacionog voda, čitavi blokovi zgrada ili ulice mogu biti pogođeni. Stanovnici ostaju bez mogućnosti da koriste WC, dolazi do izlivanja kanalizacije i pojave ozbiljnih sanitarnih prijetnji. U takvim slučajevima, komunalni radnici postaju “prva linija odbrane” – ljudi koji moraju fizički očistiti posljedice tuđe neodgovornosti.
Rad komunalaca je težak, često nevidljiv, ali izuzetno važan za svakodnevno funkcionisanje grada. Bez njihove intervencije, problemi bi se gomilali, a zdravstvene prijetnje bi rasle. Međutim, njihov trud ne može nadoknaditi manjak odgovornosti stanovništva.
