Zaboravljena kraljica zdravlja: Biljka koju skoro niko ne jede, a trebali bismo svi
Na tržnicama je rijetko vidimo, a još rjeđe na tanjirima. Iako je svjetski stručnjaci smatraju najzdravijom biljkom, kod nas je gotovo potpuno zaboravljena.
Skromna, ali nevjerovatno moćna biljka poznata pod imenom potočarka, decenijama je bila dio tradicionalne kuhinje i prirodne medicine. Danas, iako raste i kod nas, tek rijetki znaju da sadrži više željeza nego špinat i više vitamina C nego limun i narandža. Uprkos bogatom nutritivnom sastavu, mnogi je ne prepoznaju kao supernamirnicu.
U narodu poznata po više imena, ova biljka se često naziva i “biljka čistih voda” jer se može naći samo u prirodno čistim, tekućim vodama. Njen rast u takvom okruženju je znak zdrave prirode, pa je često koristili i kao indikator čistoće izvora.
Stručnjaci iz Centara za kontrolu i prevenciju bolesti svrstali su ovu biljku na prvo mjesto među najzdravijim povrćem na svijetu, dodijelivši joj čak 100 od mogućih 100 bodova. Iza nje su ostali čak i poznati favoriti kao što su blitva, cikla i kineski kupus. Sadrži bogatstvo aminokiselina, antioksidanata, kalcija, kalija, magnezija, željeza i vitamina K.
Potočarka je idealna za sportiste, osobe slabijeg imuniteta, kao i za sve koji žele prirodan izvor zdravlja. Može se konzumirati sirova – kao dio salata, smoothieja, sendviča, tortilja, omleta ili čak pica. Njeni mladi, blago pikantni i pomalo gorkasti listovi sadrže obilje vitamina B1, B2, C i E, te jod – sastojke koji potiču detoksikaciju i jačanje organizma.
Prema istraživanjima objavljenim u relevantnim stručnim časopisima, redovna konzumacija potočarke može pomoći u prevenciji ozbiljnih oboljenja, uključujući i tumore prostate i debelog crijeva. Također, oblozi od njenih listova tradicionalno su se koristili za tretiranje otečenih limfnih čvorova.
Zanimljivo je da ova biljka gubi većinu svojih ljekovitih svojstava termičkom obradom, pa se preporučuje konzumacija u svježem stanju. Listovi se mogu dodavati i u juhe, sireve, umake i koristiti za dekoraciju jela, dok se osušeni listovi i sjemenke koriste kao začin, a nezreli plodovi mogu se kiseliti.
Potočarka se lako uzgaja – bilo u vrtu, u saksijama, pa čak i u zatvorenom prostoru. Raste u vlažnim uslovima, voli sjenu i može se brati više puta godišnje. Njena stabljika puzi po tlu ili vodi, a korijen iz listova se lako pričvršćuje za podlogu. Može se razmnožavati direktnom sjetvom sjemena ili dijeljenjem stabljike s korijenjem.
Uprkos tome što je bogata hranjivim tvarima i dokazano ljekovita, potočarka kod nas i dalje ostaje u sjeni popularnijeg povrća. Vrijeme je da joj damo priliku i vratimo je na tanjir – kao prirodan saveznik zdravlja i izuzetno ukusnu biljku koja zaslužuje svoje mjesto u svakodnevnoj ishrani.
