- Nekad se najdublja bol pretvori u umjetnost. Tako je kćerka jednog od najvoljenijih pjevača sa ovih prostora odlučila da ne dopusti da uspomena na oca izblijedi, već je pretočila emociju u glas i sliku – i time probudila sjećanje koje i dalje živi među ljudima.
Pet godina nakon što je jedan od najprepoznatljivijih glasova narodne muzike zauvijek utihnuo, njegova nasljednica započela je projekat kojim želi očuvati njegovu umjetničku ostavštinu. Nizom videospotova i novih interpretacija pjesama, ona ne samo da vraća njegove melodije u fokus, već gradi most između generacija, prošlosti i sadašnjosti.
Ona je jedina od njegove djece koja je preuzela zadatak da čuva njegovo muzičko nasljeđe. To je za nju, kako kaže, više od profesionalne dužnosti – to je lični zavjet i moralna obaveza. Emotivni naboj bio je prisutan na svakom koraku ovog procesa, a snimanja su često bila prekinuta suzama i sjećanjima koje su pjesme budile.
Svaka pjesma bila je podsjetnik na djetinjstvo, na ton glasa koji više ne može čuti uživo, na trenutke koji se ne mogu ponoviti. Uprkos emocionalnim izazovima, projekat se nije zaustavio – jer kako je sama rekla, ovo nije običan muzički zadatak, već putovanje kroz bol koje vodi ka iscjeljenju.
U tehničkom i kreativnom dijelu, veliki doprinos dali su iskusni profesionalci. Redatelj i producent pokazali su izuzetno razumijevanje i podršku, omogućivši da emocije budu izražene bez gubitka kvaliteta. Njihovo strpljenje bilo je presudno za stvaranje autentične atmosfere, gdje su i suze imale mjesto kao dio procesa.
Snimanja su bila često prekinuta zbog emocija, ali cilj – očuvanje umjetnosti – nikada nije bio upitan. Ovakav pristup podsjetio je i na projekte drugih porodica koje su čuvale sjećanja na svoje slavne članove, dokazujući da istinske vrijednosti ne nestaju s fizičkim odlaskom.
Porodica je bila temelj i oslonac. Kćerka, suprug, majka, sestra i drugi bliski članovi pratili su svaki korak projekta – dijeleći bol, radost, i tišinu. Njihova prisutnost bila je dragocjena, jer su svi zajedno proživljavali i dijelili emocije koje su se vraćale kroz svaku pjesmu.
Za autoricu ovog omaža, sve što nosi očev potpis mora biti dostojanstveno, posebno i istinito. Ne pristaje na prosječnost jer zna koliko je značilo ono što je njen otac predstavljao ne samo kao umjetnik, već i kao čovjek. Zato su svaki kadar, svaki ton i svaki detalj pažljivo birani, s punim poštovanjem.
Njen glas nije pokušaj kopiranja, već emotivni kanal kroz koji se prenosi toplina koju je njen otac ostavljao za sobom. Autentičnost je bila važnija od perfekcije, jer je cilj bio da publika osjeti, a ne samo da sluša.
- U vremenu kada se često gubi smisao u poplavi brzih i površnih sadržaja, ovakav projekat podsjeća na vrijednost trajne emocije i poštovanja prema umjetnosti. Kultura sjećanja je važna jednako koliko i novo stvaralaštvo, jer bez korijena – nema ni budućnosti.
Na kraju, ono što ona radi nije samo pjevanje – to je dijalog s ocem koji više nije tu, ali čiji je glas još uvijek tu, svuda oko nas. I kroz svaku notu, svaku sliku i svaku uspomenu – ona dokazuje da ljubav ne prestaje smrću, već traje sve dok ima onih koji se sjećaju.
