Milan i Iva Štrljić: Tiha priča o razdvojenosti, razumijevanju i umjetnosti
Poznata glumačka imena često dijelimo kroz uloge, ali njihove privatne priče rijetko dopiru do nas bez senzacije. Iza prezimena Štrljić stoji porodična priča o razdvojenosti, tihoj podršci i neraskidivoj vezi kroz umjetnost.
Milan Štrljić je ime koje već decenijama zauzima posebno mjesto u svijesti publike širom bivše Jugoslavije. Njegova glumačka karijera, bogata i raznovrsna, odvijala se paralelno sa životnim izazovima koji su ostavili dubok trag, posebno na njegov odnos s djecom.
Među njima je i njegova kćerka Iva Štrljić – glumica koja je odlučila da ne bude samo “kćerka poznatog glumca”, već samostalna umjetnica sa sopstvenim pečatom.
Iva je krenula očevim stopama, ali ne zbog pritiska, već iz unutrašnje potrebe i ljubavi prema glumi. Svoj uspjeh izgradila je bez oslanjanja na porodično ime, što govori o njenoj snazi, ambiciji i trudu. Uprkos tome što nisu svakodnevno u kontaktu, između oca i kćerke postoji duboko poštovanje.
Jedna od ključnih tačaka u njihovoj porodičnoj priči dogodila se tokom ratnih devedesetih. Milan je tada napustio Beograd i preselio u Hrvatsku, što je fizički udaljilo oca od njegove djece iz prvog braka – Ive i Luke. Taj razmak u kilometrima postao je i emocionalna distanca koju nikada nije bilo jednostavno prevazići.
“Biti odsutan u ključnim trenucima odrastanja djece ostavlja prostor koji se teško ispunjava riječima,” priznaje Milan u retkim iskrenim razgovorima.
Ipak, nije želio da postane roditelj koji se nameće ili usmjerava profesionalno. Umjesto toga, odabrao je podršku bez pritiska – filozofiju roditeljstva u kojoj je sloboda djeteta važnija od kontrole.
Iva je njegov izbor poštovala. Njihov odnos nije bio prepun zajedničkih uloga ili intervjua, ali je bio obilježen razumijevanjem i tišinom koja govori više od riječi.
Danas, iako nisu bliski na svakodnevnom nivou, između Milana i Ive postoji nevidljiva nit povezanosti. Milan s ponosom govori o njenom radu i uspjesima, svjestan da je Iva izgradila svoje ime na sopstvenim temeljima.
Njihova priča je dokaz da porodična bliskost ne mora biti mjerena fizičkom prisutnošću, već poštovanjem koje se gradi godinama.
Iako nikada nisu dijelili scenu, njihova umjetnost ih povezuje. Kroz svoje uloge, svako na svoj način, doprinijeli su kulturnom identitetu regiona. Njihova veza podsjeća da porodica nije samo zajednički dom – već zajednički jezik poštovanja, razumijevanja i tihe podrške.
Zaključak? Priča Milana i Ive Štrljić uči nas da ne postoje savršeni odnosi, ali postoje iskrene veze. One koje, i kad su tihe, traju – upravo zato što su prave.
