- Nestanci djece su uvijek duboko potresni i izazivaju nemir u srcima porodica. Priča Viktorije Koneckaje, koja je nestala prije skoro devet godina, sada konačno dobija svoj epilog – pun neočekivanih preokreta i dubokih emocija.
Sve je počelo 25. decembra 2016. godine u Sankt Peterburgu, kada je šesnaestogodišnja Viktorija Koneckaja, hospitalizovana zbog ozbiljne povrede koljena, odlučila da napusti dječju bolnicu i nestane bez traga. Tog hladnog zimskog dana, Viktorija je trebala na operaciju zbog femurne ciste, ali je iz straha odbijala svaki medicinski zahvat.
Njen nestanak izazvao je dugogodišnju agoniju u porodici, koja je neprestano tragala za bilo kakvim znakom ili informacijom o njenom mjestu boravka. Tokom istrage ispitano je više od 450 osoba i organizovano 15 potjera, ali bez rezultata. Dok su mnogi pomislili da je Viktorija možda tragično završila ili sebi oduzela život, njena majka Olga nije gubila nadu. Majčinski instinkt joj je govorio da je njena kćerka živa.
Ova neizmjerna nada pokazala se ispravnom kada je 2. juna 2025. godine policija sasvim slučajno pronašla Viktoriju u gradu Sestroreck, nedaleko od mjesta njenog nestanka. Tako je počelo razotkrivanje jedne gotovo filmske, ali istinite priče o djevojci koja je devet godina živjela u potpunoj izolaciji.
Viktorijino djetinjstvo bilo je obilježeno složenim porodičnim odnosima. Nakon razvoda roditelja 2012. godine, majka je započela novi život s drugim mužem i dobila sina. Viktorija se zbog osjećaja zapostavljenosti odlučila preseliti kod bake, ne želeći dijeliti dom s majkom, očuhom i mlađim bratom. Iako je naizgled sve djelovalo u redu, u njoj se gomilao osjećaj nezadovoljstva i nesigurnosti.
Na času fizičkog vaspitanja, u decembru 2016. godine, povrijedila je koljeno i završila u bolnici. Strah od nadolazeće operacije i porodična nesigurnost bili su okidači njenog bijega iz bolnice. Detaljna istraga otkrila je da je mjesecima ranije planirala svoj nestanak: obrisala je profile na društvenim mrežama i ostavila telefon u bolnici.
Za Viktorijinu baku, koja ju je odgajala, vijest o nestanku bila je kobna – umrla je slomljena tugom, nikada ne saznajući šta se dogodilo s unukom. Majka Olga, uprkos krivici i boli, godinama je putem medija apelovala na Viktoriju, moleći je da se vrati i obećavala joj oprost.
Kada je Viktorija pronađena kao dvadesetčetverogodišnja žena, ispostavilo se da je njen nestanak bio pomno isplaniran. Razlozi za bijeg bili su i lični: osjećaj zanemarenosti zbog neproslavljenog rođendana i pažnje koju je njena porodica davala mlađem bratu.
Kasnije je upoznala mladića s kojim je osnovala porodicu i rodila dvije djevojčice. Djeca nisu imala nikakvu dokumentaciju, nisu išla ljekaru niti u vrtić, a porodica je živjela u potpunoj izolaciji. Viktorija se kretala samo noću, skrivajući se ispod kapuljače kako ne bi bila prepoznata.
Iako je policiji priznala da joj nedostaju baka, majka i tetka, za sada ne želi direktan susret s majkom. Olga je uspjela da razgovara s njom samo preko telefona i sada nosi teško breme krivice i bola zbog svega što se desilo. Ova dugogodišnja drama podsjeća na složenost porodičnih odnosa, ali i na neiscrpnu snagu majčinskog instinkta koji nikada ne prestaje da vjeruje i čeka.
Priča Viktorije Koneckaje je bolan podsjetnik koliko su duboki i složeni porodični odnosi i koliko se krije iza nestanaka djece. Ova priča ne govori samo o gubitku i bijegu, već i o nadi, istrajnosti i oprostu koji mogu iscijeliti najdublje rane.
