- U vremenu kada nas svakodnevno pogađaju razne nepravde, uvrede i razočaranja, sve je teže ostati miran i sačuvati srce čistim. Mnogi od nas nose tihe rane koje ne vide drugi, ali itekako bole. Ipak, mudrost starih monaha s Hilandara nas podsjeća da se prava snaga ne krije u osveti, već u praštanju. Upravo u toj tišini duše, kroz molitvu i smirenost, pronalazimo unutrašnji mir koji nijedna povreda ne može uzeti.
U današnjem vremenu, ispunjenom tenzijama, nepravdom i emocionalnim ranama, praštanje često izgleda kao težak zadatak, gotovo nemoguć. Ipak, mudrost sa Hilandara – jednog od najsvetijih mjesta pravoslavne duhovnosti – podsjeća nas da upravo u praštanju leži snaga i put ka unutrašnjem miru.
Kada nas neko duboko povrijedi, prirodna reakcija je da odgovorimo istom mjerom – da uzvratimo riječima, postupcima, pa i tišinom. Ali, kako kažu duhovnici sa Hilandara, taj poriv za revanšom nije snaga, već slabost koja nas udaljava od duhovnog zdravlja i iznutra nas izjeda. Svaka misao o osveti, svaki trenutak proveden u ogorčenju, zapravo je trenutak u kojem gubimo sebe. Upravo zato, oni nas pozivaju da pogledamo dublje – ne na onoga ko nas je povrijedio, već u nas same. Jer oprostiti ne znači opravdati tuđe postupke, već očistiti sopstvenu dušu od tereta koji nosimo.
Oprost, kako monasi kažu, nije nagrada za onog ko nas je povrijedio – već dar koji poklanjamo sebi. To je put oslobođenja od lanaca negativnih emocija koje nas sputavaju. U trenutku kada oprostimo, ne oslobađamo tu osobu – oslobađamo sebe. Otvaramo prostor za mir, iscjeljenje i duhovni rast. Istinski oprost je dokaz unutrašnje snage i duhovne zrelosti.
Monasi uče da osobe koje nas najviše povrijede nisu naši neprijatelji, već naši duhovni učitelji. Kroz njih učimo gdje su naše granice, koliko smo u stanju da podnesemo i koliko smo spremni da se izdignemo iznad vlastitih emocija. Ako se spustimo na isti nivo – ako uzvratimo zlom, riječima mržnje ili ogovaranjem – tada nismo ništa bolji. Ali ako se uzdržimo, pomolimo i izaberemo smirenost, tada postajemo pobjednici – ne nad drugima, već nad sobom.
U Svetom pismu piše: „Ljubite neprijatelje svoje.“ Te riječi, premda teške za sprovesti, sadrže suštinu duhovne borbe. Ljubiti onoga ko te povrijedio ne znači pristajati na zlo – već ne dozvoliti da te ono oblikuje. Molitva za neprijatelja, kako nas uče na Hilandaru, jedno je od najtežih, ali i najuzvišenijih duhovnih djela. U tom činu ne gubimo ništa – naprotiv, dobijamo mir, širinu srca i viši smisao.
Kada se pomolimo za nekoga ko nas je ogovarao, klevetao ili vrijeđao, mi ne pravdamo njegov čin – mi samo odbijamo da budemo njegova žrtva. Molitva pročišćava, smiruje, i mijenja perspektivu. Ne radi se o tome da zaboravimo šta se dogodilo – već da ne nosimo mržnju kao teret. Praštanje i molitva ne znače da ćemo dopustiti da nas neko ponovo povrijedi. Naprotiv, duhovna snaga podrazumijeva i postavljanje granica, čuvanje dostojanstva i odmjerenu tišinu kad riječi više nemaju smisla.
Monasi govore da blagost, smirenje i milost nisu znak slabosti, već pokazatelj najdublje unutrašnje stabilnosti. U svijetu u kojem su riječi često grube, a reakcije impulzivne, odlučiti se za smirenost i praštanje jeste radikalna, ali i iscjeljujuća odluka.
U konačnici, poruka sa Hilandara je jednostavna, ali duboka: svaka uvreda je prilika za duhovni rast. Svaka nepravda – ispit naše vjere i karaktera. Praštanjem ne gubimo ništa – ali neprihvatanjem praštanja gubimo sebe. Jer pravi mir ne dolazi spolja, već iznutra. I dokle god smo vezani za prošle povrede, ne možemo koračati naprijed.
Zato, kad te povrijede, ne traži osvetu – traži mir. Kad osjetiš bol, ne gradi zidove – podigni molitvu. I kad se osjećaš neshvaćeno, sjeti se da tvoja duhovna snaga nije u tome koliko možeš da uzvratiš – već u tome koliko možeš da oprostiš. U tome je sloboda. U tome je snaga.
