- U današnjem vremenu, kada često glorifikujemo uspjeh isključivo kroz medalje, titule i slavu, zaboravljamo da prave pobjede ponekad nemaju publiku. Ovo nije priča o sportskim dostignućima, već o borbi za opstanak, o tišini koja vrišti, i o hrabrosti jedne žene da preživi ono što je za mnoge nezamislivo. Jelena Dokić, ime koje su nekada uzvikivali s tribina najvećih svjetskih teniskih terena, danas stoji kao simbol otpornosti, istine i iscjeljenja. Njena priča nas podsjeća da ni najveći uspjeh ne vrijedi ako ga prati bol koja se ne vidi.
Rođena u Osijeku 1983. godine, Jelena Dokić već kao dijete postaje izbjeglica. Porodične okolnosti i ratna zbivanja na Balkanu tjeraju njenu porodicu da najprije utočište potraži u Srbiji, a potom i u dalekoj Australiji. Iako bi mnogi pomislili da selidba na drugi kontinent znači novu šansu, za Jelenu i njenu porodicu to je bio tek početak jedne mnogo dublje borbe – one porodične, unutrašnje, emotivne.
Tenis je vrlo rano postao njen bijeg. Teren je bio jedino mjesto gdje je mogla biti slobodna, gdje su pravila bila jasna, a rezultat ovisio isključivo o njoj. Ali izvan linija terena, čekao ju je otac – Damir Dokić – čovjek koji je njen dar pretvorio u ličnu ambiciju i sredstvo kontrole. Jelena nije bila dijete s talentom, već projekat, jedini put ka izlazu iz siromaštva i frustracija.
- Zlostavljanje koje je trpjela nije bilo samo verbalno, već često i fizičko. Njene ruke i noge, iako moćne u igri, bile su prekrivene modricama koje je vješto skrivala ispod dugih rukava. Otac ju je kažnjavao i za pobjede, ukoliko one nisu bile “dovoljno uvjerljive”. Trofeje bi lomio, nazivajući ih bezvrijednim. Kada je sa samo 16 godina pobijedila tadašnju broj 1 svijeta, Martinu Hingis, umjesto ponosa dočekala ju je prijetnja i hladnoća. Te noći nije imala gdje da ide – slavna, a bez doma.
Godine 2003. Jelena konačno prekida kontakt s ocem. Napušta dom i kreće putem samoizgradnje, iako duboko ranjena i psihički iscrpljena. Počinje njena druga bitka – s depresijom, osjećajem krivice, samopovređivanjem i mržnjom prema sportu koji joj je donio slavu, ali i neizrecivu patnju. Ipak, 2009. se vraća na teniski teren i osvaja srca publike novom snagom – ali njeno tijelo, umorno i oštećeno, ne može više. U tridesetoj godini povlači se iz profesionalnog sporta.
Slijedi period povlačenja iz javnosti, borbe s viškom kilograma i gubitkom samopouzdanja. Sa 120 kilograma, Jelena je osjećala da nosi težinu svih godina šutnje i bola. No, pronašla je svoj novi glas – kroz pisanje. Njena autobiografija “Nesalomljena”, objavljena 2017. godine, šokirala je svijet i otvorila vrata temama koje se često guraju pod tepih: porodično nasilje, pritisak u sportu, psihičko zdravlje. Knjiga nije bila samo ispovijest, već poziv na buđenje.
Danas, Jelena vodi drugačiji život. Izgubila je 40 kilograma, ali još važnije – skinula je težinu prošlosti s duše. Govori o anksioznosti, strijama, depresiji, ali i ljubavi prema sebi, uz poruku da nijedna rana nije sramota. Na društvenim mrežama motiviše hiljade ljudi, pokazujući da snaga ne leži u savršenstvu, već u iskrenosti.
- Nakon smrti oca, nije ostala nijema. Njena poruka nije bila ispunjena mržnjom, već pomirenjem – s prošlošću, s bolom, sa sobom. Jelena poručuje da trauma ne mora definisati budućnost i da je moguće preživjeti ono što se činilo nemogućim.
Ona više nije samo bivša teniserka – ona je simbol. Glas onih koji godinama ćute. Svaka njena rečenica danas je korak ka ozdravljenju, ne samo njenom, već i onih koji se prepoznaju u njenoj borbi. Jelena Dokić pokazuje da prava pobjeda dolazi kada odlučimo da prestanemo ćutati – i kada ljubav prema sebi pobijedi sve ono što nas je nekada lomilo.
