Umetnička ikona: Svetlana Ceca Bojković
Svetlana Ceca Bojković je ime koje neizmjerno odjekuje u svetu umetnosti, a njena karijera zauzima posebno mesto u srcima mnogih. Kao jedna od najomiljenijih glumica u regionu, Ceca nije samo umetnica, već i simbol kulture i tradicije. Njena višedecenijska karijera, koja traje više od pet decenija, obeležena je brojnim ulogama u filmovima, pozorištu i televiziji, što je čini pravim draguljem srpske umetnosti. Ova umetnica neprestano istražuje granice svoje umetnosti, a njen opus uključuje raznovrsne likove koji su ostavili neizbrisiv trag na našoj kulturnoj sceni.

Posvećenost profesiji je ono što Ceca izdvaja od mnogih drugih umetnika. Njena strast prema glumi, čak i u uzrastu od 76 godina, ostaje neizmjerna. Dok se neki umetnici povlače u penziju, Ceca nastavlja aktivno da učestvuje u pozorišnim predstavama, filmskim projektima i televizijskim serijama, ostavljajući utisak na generacije gledalaca. Na primer, njena uloga u popularnoj dramskoj seriji “Porodično blago” obeležila je jednu eru u srpskoj televizijskoj produkciji, donoseći joj ne samo popularnost, već i priznanje kritike. Ova energija i predanost profesiji su inspiracija mladim glumcima, koji je često smatraju uzorom. Ceca je tokom svoje karijere igrala raznovrsne uloge, pokrivajući širok spektar likova što njen opus čini veoma bogatim i zanimljivim.

Penzija koja izaziva zabrinutost
Ipak, ono što je posebno skrenulo pažnju javnosti jeste informacija o njenoj penziji. Ceca je nedavno otkrila da iznosi samo 30.000 dinara mjesečno, što, s obzirom na njen doprinos umetnosti i kulturi, deluje ispod svih očekivanja. Ova vest je izazvala široku diskusiju o položaju penzionisanih umetnika u društvu. Ceca nije jedina koja se suočila s ovim problemom; mnogi glumci, uključujući i Stevu Žigon, koji je bio jedan od najcenjenijih, umro je sa penzijom od samo 17.000 dinara. Ove informacije ukazuju na sistemske probleme koji su prisutni u kulturi i umetničkoj sceni, gde se često neprepoznaje pravi doprinos umetnika našoj društvenoj zajednici.

Ceca je svojim izjavama postavila pitanje o neadekvatnom tretmanu penzionisanih umetnika, ističući da je njihov doprinos društvu ogroman, a njihova finansijska dobit nedovoljna. U njenim izjavama možemo primetiti analizu trenutnog stanja u kojem se umetnici nalaze nakon završetka svojih karijera. Ovaj problem nije nov, ali ga je Ceca svojom hrabrošću stavila u fokus javnosti. U poslednjih nekoliko godina, ona se aktivno zalaže za poboljšanje položaja umetnika, govoreći o nužnosti reformi u sistemu penzionog osiguranja za umetnike. Ove reforme su ključne za obezbeđivanje osnovnih prava umetnika koji su posvetili svoj život doprinosu kulturi.