- U svijetu gdje roditelji često biraju imena za djecu po zvučnosti, trendovima ili porodičnoj tradiciji, jedna porodica iz Bosne i Hercegovine odlučila je da tom običaju pristupi sasvim drugačije. Njihova odluka da sinovima daju imena poznatih ličnosti iz burne historije bivše Jugoslavije izazvala je pažnju i reakcije širom regije. Priča o braći Karađorđu, Titu i Draži Misimoviću nije samo zanimljiva zbog imena koja nose, već i zbog izazova, situacija i anegdota koje su proživjeli zahvaljujući tim imenima.
Porodica Misimović iz Gradiške već godinama privlači pažnju javnosti, ne zbog političkog angažmana, sportskih uspjeha ili estradnih skandala – već zbog imena svojih sinova. Vitomir Misimović, otac trojice sinova, donio je odluku koja će godinama izazivati i podsmijeh i fascinaciju: najstarijeg sina nazvao je Karađorđe, srednjeg Tito, a najmlađeg Draža. Imena koja su duboko ukorijenjena u jugoslavenskoj i srpskoj historiji, a koja rijetko ko danas koristi bez osvrta na njihovo značenje i težinu.
Sam Vitomir, povratnik iz Australije, objasnio je da iza ovih izbora ne stoji ni politička nostalgija ni ekstremni stavovi. U pitanju je, kaže, njegov način da “začini” život, pomalo da provocira, pomalo da nasmije.
Tito Misimović, srednji brat, rođen 1986. godine, samo nekoliko godina nakon smrti Josipa Broza Tita, ispričao je kako je već od ranog djetinjstva shvatio da njegovo ime izaziva reakcije. U školi je bio predmet zadirkivanja, a njegov identitet često su drugi tumačili kroz prizmu historije koju je učio iz udžbenika, a ne iz porodičnih razgovora. Jedan događaj posebno mu je ostao u sjećanju – na času historije, kada je nastavnik upitao ko je bio Tito, njegov brat Draža je kroz smijeh odgovorio: „Naš tata“. Učionica je prasnula u smijeh, a nastavnik je ostao zbunjen.
Život sa takvim imenom, naravno, nije bio samo izvor neugodnosti. Tito priznaje da je u nekim situacijama imao i koristi. Ljudi bi ga zapamtili, činovnici bi mu olakšali papirologiju samo da bi provjerili da li stvarno postoji čovjek s tim imenom, a poneki policajac bi, uz osmijeh i komentar „Ajde Tito, neću ti ovaj put pisat kaznu“, pustio da prođe bez posljedica za manji prekršaj.
Međutim, nisu svi bili blagonakloni. Tito se prisjeća kako ga je jedan pravoslavni sveštenik odbio krstiti dok se ne odrekne imena. Da bi obavio krštenje vlastite djece, morao je u crkvenim knjigama biti upisan kao Tomislav. Ova epizoda ostavila je gorak ukus, ali i pokazala koliko ime – iako formalno – može nositi snažne emotivne i društvene implikacije.
Danas Tito živi u Glini, ima suprugu Zoru i djecu, radi kao varioc i gradi porodični dom. Ime koje mu je nekada bilo izvor nelagode, sada nosi s osmijehom.
Iako su imena Karađorđe, Tito i Draža u prošlosti bila povezana s ideologijama, ratovima i dubokim podjelama, u slučaju braće Misimović, ona su dobila novu dimenziju – onu ljudsku. Više nisu simboli režima, već svakodnevni izrazi jedne neobične, ali harmonične porodične priče. Tito čak planira da posjeti Kumrovec, rodno mjesto Josipa Broza, ali ne iz političkih razloga – već iz znatiželje. Možda baš na 25. maj, Dan mladosti.
Na kraju, priča o braći Misimović ne govori samo o imenima. Ona govori o identitetu, prihvatanju, humornoj borbi s prošlošću i sposobnosti čovjeka da preuzme kontrolu nad onim što ga određuje. U vremenu kad se sve češće zaboravljaju važnosti ličnog izbora i slobode izraza, ova priča podsjeća da se iza svakog imena, koliko god ono bilo veliko ili teško, krije sasvim obična – i vrijedna – ljudska sudbina.
