- Iako sahrane obično povezujemo s tišinom, tugom i suzama, ponekad se dogodi nešto što potpuno promijeni način na koji doživljavamo oproštaj. Tako je jedan sprovod u Hrvatskoj izazvao pravu lavinu emocija i reakcija, jer se od pokojnika nije ispratilo u tišini – nego pjesmom koju je najviše volio. Umjesto klasične žalobne melodije, oglasile su se tambure, a grobljem su odjekivali stihovi koji slave život. Bio je to trenutak koji je pokazao da oproštaj ne mora uvijek značiti tugu, već može biti i odraz nečije vedrine i životne radosti.
Neobičan ispraćaj iz Rogoznice: Sprovod koji se pamti po pjesmi, a ne po tišini
U društvu gdje su pogrebi najčešće sinonim za tišinu, suze i strogi ritual, jedan sprovod u hrvatskom primorskom mjestu Rogoznica potpuno je pomjerio granice klasične tuge. Umjesto sveštenika i tihe molitve, iznenada su se oglasile tambure, a grobljem se razlijegao glas koji pjeva – ne o tuzi, već o radosti života. Pjesma „Volim piti i ljubiti“, originalno izvođena od strane Siniše Vuce, zaorila je prostorom posljednjeg ispraćaja jednog čovjeka, koji je, kako tvrde njegovi najbliži, baš tako želio otići – uz muziku, osmijehe i uspomene.
📍 Na snimku koji se ubrzo proširio društvenim mrežama, vidi se tiha, ali dostojanstvena grupa ljudi koja stoji okupljena oko kovčega, dok tamburaši sviraju pjesmu koja se na prvu čini neprimjerenom za takvu priliku. Nema plesa, nema smijeha, ali ima onog nečeg neopipljivog – osjećaja da se prisutni zaista opraštaju od nekog ko je život volio punim plućima.
“Htio je da se svi smiju kad ode, a ne da se plače,” kazao je jedan od njegovih prijatelja, opisujući pokojnika kao čovjeka čija je energija često bila zarazna. Nije volio formalnosti, nije se držao ustaljenih normi, pa je i svoju smrt – koliko god paradoksalno zvučalo – doživljavao kao posljednji čin lične slobode.
Reakcije na ovakvo opraštanje bile su podijeljene. Na društvenim mrežama pojavili su se komentari koji variraju od zgražanja do oduševljenja. „Je l’ ovo svadba ili sahrana?“ pitali su neki, dok su drugi stali u odbranu porodice: „Čovjek je znao šta voli, i to je zaslužio da dobije do kraja.“
Sve je izvedeno uz saglasnost porodice i poštovanje prema posljednjoj želji pokojnika, naglašavaju bliski izvori. Tamburaši nisu nastupili iz hira ili želje da privuku pažnju, već iz namjere da čovjeku koji je živio srcem, srčano i kažu – isprate ga baš onako kako bi njemu bilo drago.
Ovaj događaj neodoljivo otvara šire pitanje – kako izgleda savremeni sprovod? Gdje je granica između tradicije i personalizovanog oproštaja? Danas sve više ljudi razmišlja o tome kako žele da budu ispraćeni. Umjesto crnine i žalopojki, neki biraju muziku, fotografije, čak i video prezentacije koje sumiraju njihov život. Neki žele da im se umjesto vijenca donira za humanitarnu svrhu, dok drugi, poput čovjeka iz Rogoznice, žele da posljednji zvuk koji će ih ispratiti bude ton tamburice, a ne zvuk jecaja.
Postoji nešto oslobađajuće u tome da smrt prestane biti tabu. Kada se ispraćaj pretvori u slavljenje života, a ne samo žaljenje zbog smrti, stvara se prostor za istinski emotivni oproštaj. Umjesto tišine koja guši, ostaje melodija koja podsjeća – ne na kraj, već na sve ono što je bilo između.
Iako pjesma „Volim piti i ljubiti“ nosi vedar, čak šaljiv ton, tog dana na groblju u Rogoznici dobila je potpuno novo značenje. Bila je to oda životu jednog čovjeka, njegovim izborima i načinu na koji je hodao ovim svijetom. Poruka je bila jasna: smrt ne mora uvijek da znači tišinu. Može, ponekad, da bude i pjesma.
U vremenu kada se sve češće traži autentičnost, čak i u trenucima tuge, ovaj događaj podsjeća da ni posljednji ispraćaj ne mora biti uniformisan. Ako je život bio unikatan – možda to treba biti i oproštaj. I upravo u toj pjesmi, u tim tonovima koji su odzvanjali između nadgrobnih spomenika, zauvijek je ostala sačuvana priča o čovjeku koji je volio – piti, ljubiti, i na kraju – biti ispraćen baš onako kako je to poželio.
